Mehmed Džemaluddin Čaušević obnašao je dužnost reis ul uleme Islamske vjerske zajednice od 1914. do 1930. godine. Rođen je 28. decembra 1870. godine u selu Arapuša kod Bosanske Krupe. Početno vjersko obrazovanje (mekteb) završio je pred svojim ocem Ali-hodžom, a srednje u medresi u Bihaću, pred profesorom Ahmedom Sabit-efendijom Ribićem – Širazijom. Otišao je u Istanbul na daljnje školovanje gdje je 1903. godine završio Pravni fakultet gdje je primio mevlevijski tarikat, a potom je spremljen za prevodioca i komentatora djela Mesnevija (mesnevihân). Nakon povratka u Bosnu, posvetio se reformi Islamske zajednice i cjelokupnog bosanskog društva. Sve do 1914. godine, kada je izabran za reisul-ulemu, predavao je na sarajevskoj Gimnaziji (sadašnjoj Prvoj gimnaziji), te na Sudačko-šerijatskoj školi, preteči današnjega Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Pokrenuo je veliki broj vjerskih časopisa, organizirao brojne humanitarne akcije, a ured Rijaseta otvorio je građanima svih nacija koji su mu se obraćali s različitim potrebama. Nekoliko godina bio je predsjednik Muslimanskog potpornog društva “Merhamet” u Sarajevu, čiji je osnovni zadatak bio zbrinjavanje velikoga broja sirotinje u gradu. Od samoga početka 1905. godine imenovan je za člana Ulema-i medžlisa, što je položaj na kojemu je njegov reformatorski rad najviše došao do izražaja.1 Po dolasku na poziciju reisu-l-uleme započeo je sa reformom školstva, reformirao pismo arebica za potrebe pisanja bosanskim jezikom i radio na opismenjavanju običnog naroda da doprinese poboljšanju ukupnog položaja samih Bošnjaka. Pisao je o potrebi promjena obrazovnih i kulturnih institucija po evropskim modelima. Nakon duže bolesti srca, preselio je na bolji svijet 28. marta 1938. Bio je bošnjački velikan i vjerski prvak bosanskih muslimana. Bio je istaknuti muslimanski prosvjetitelj, reformator, vjerski lider, koji je snažno i odlučno zastupao puteve obnove muslimanskog vjerskog i društvenog života.